Kada pogledamo unazad u svoj život otkrijemo da se ispod tog "mora" nalazi neizmjerna količina mraka i potisnutih strahova od gubitka sigurnosti, neprihvaćenosti i općenito prodavanja samih sebe za neke priručne dobrobiti.
Nakon ustrajnih uvjeravanja da je učenje, po mogućnosti napamet, nemjerljivih količina nepotrebnih podataka ranom zorom izuzetno važno za našu dobrobit i životni uspjeh (protiv kojih se bunilo cijelo naše biće), raširena je posljedica nevjerovanje vlastitim osjećajima i traženje stavova/mišljenja/reakcija izvana da bi opravdali svoje predrasude, odluke i akcije.
Osobna sreća i ispunjenost se začudo samo prodrazumijevaju u sklopu osobnog uspjeha ali i izbjegavaju kao krajnje neracionalni parametar u donošenju bilo kakvih odluka. Traženje osobne sreće smatra se s jedne strane crtom slabog karaktera, a s druge se naglašava da je "svako kovač svoje sreće", pa se stoga oko toga treba i potruditi, raditi za to; da se osobna sreća treba zaraditi ili zaslužiti. Nije dakle čudo što neki majstori kažu da je to najteže napraviti, pa na sve to što se osjećate loše dodaju još i krivnju, zlunetrebalo.
Povratak emocionalne ravnoteže nastupa kada sve te mora/treba situacije u kojima se nađemo promotrimo kroz hoću/neću prizmu, pa otkrijemo sami sebi zašto nešto radimo, i na osnovu čega temeljimo svoje izbore.
