Ljepota Zemlje u 360°

Ljudi sa AirPano.com  su se svojski potrudili da nam približe ljepotu naše planete.
Svakako posjetite njihove stranice i uživajte u virtualnim obilascima mnogih prekrasnih mjesta.
Za tren oka ćete se osjećati bolje.
Moći ćete vidjeti i ono što niste mogli vidjeti, sve i da ste bili tamo.
Fantastično.


Fotografije: Sergey Semenov, video i pilotiranje: Stas Sedov.

biti kao sav normalan svijet

Zašto ne možeš biti kao sav normalan svijet?
Sigurno su te to već pitali, mnogo puta.
Vjerovatno si to i pokušavao.

Ako misliš da si uspio: opran ti je mozak i smrznuto srce, uspješno. Probudi se.
Ako si na vrijeme odustao ukalupiti se, hvala ti. 
---
Oni koje su naučili crtati, ne znaju više gledati.

slavonski zen

makaršta

Riječ koja univerzalno negira vrijednost. Omiljena je bakama i dedama kada žele izraziti fokusiranu kritiku bivanja u cjelosti, ali i u pojedinostima, od 1969-te naovamo.  I ne samo to, ova riječ ujedno izvanredno dobro opisuje bilo koja/sva nastojanja, snove, nade, napore i intimne te društvene vrijednosti mladih sada i od sada.  Primjeri:
–Ma, on studira nešto neke kompjutere, ma makaršta.
–Internet? Makaršta!
–Ta njegova ženskica.… Makaršta.
–Deda, vidi, fotografije s Marsa! Deda: Makaršta…

Interesantno je možda osvrnuti se na misaonog demona kojeg ova riječ pušta da divlja. Ova riječ je jezični perpetuum mobile u začaranom krugu stvaranja i razaranja postojanja. Poput čestice vječno zakočene na “horizontu događaja” bivanja. Makaršta konstantno indicira mogućnosti postojanja neke vrijednosti (makar-) i subsekventno je razara i uništava upitnom rječcom –šta. Kao da makar nije ni postojalo. Dakle,  Ako bismo tražili antitezu promišljanju bitka i bivanja, olako bi smo se složili da “ono nepostojeće” ili “ono što nije” opisuje jedan takav koncept relativno dobro. Relativno sa “onim što jest”. Tojest, lako bismo se složili sa takvom dihotomijom samo ako nismo upoznati sa “makaršta”, jer ova riječ nije mekušasti i ustajali koncept ne-bivanja, a ne! Ova riječ dijeli sa nulom sve što znate, ona stoji između bivanja i nebivanja i ubija boga u oboje.

primjer:
"Sendvič!? Šta jedeš to makaršta!"
---
tekst preuzet u cjelosti s: http://leksikon.thinking-garment.com/makarsta/
još nisam otkrila tko su autori, ali hvala im od srca.

kava, svemir

Jutarnja kava je dnevni ritual, u kojem šutimo i "imamo pet minuta za sebe", pokušavajući misli o tome kakve nas obaveze čekaju taj dan dvesti u red, pripremiti se za akciju i ostatak dana u kojem nam se čini da nemamo nimalo vremena za sebe. Svjesnost isključimo pri izlasku iz stana baš kao što bi isključili i električno osvjetljenje.

"Sjedim i pijem kavu" može isto tako biti i trenutak prosvjetljenosti u kojem naprosto jesmo.
Pogledamo li u svoju omiljenu šalicu kave, možemo u njoj otkriti igru  svjetlosti koja čini da se čula otvaraju u očekivanju uživanja u okusu omiljenog napitka.

Prema najnovijem otkriću naučnika s Duke univerziteta, ta igra svjetlosti i sjene u našoj šalici nije slučajna, ona odražava univerzalni princip po kojem gravitacija pojačava i distorzira svjetlost iz udaljenih galaksija. Svjetlost se prirodno reflektira sa zakrivljenih površina u krivuljama koje tvore specifičan oblik srca: krivulje se sabiru u jednoj točci i  najsjajnije su po rubu tog oblika. Matematičari i fizičari ovaj sjajni rub nazivaju kaustičnim, što znači užaren, onaj koji svijetlo izgara. Taj rub je mnogo svjetliji jer se zrake svjetlosti grupiraju po krivuljama.

Kaustični odraz često susrećemo u prirodi , npr. odraz svjetlosti na površini vode. Kaustični odraz javlja se i u svemiru, kada su galaksije toliko masivne da njihova gravitacija savija i zakrivljuje svijetlost udeljenijih galaksijja. Njihova je gravitacija toliko moćna da se zrake svjetlosti grupiraju po krivuljama.

Slijedeći put kada se nađete s nekim na kavi sjetite se da je to vrijeme u kojem možete zajednički promarati svemir.

rak - drevni program preživljavanja?

"Rak napada tijelo" je masovno rasporstranjeno uvjerenje iz kojega logično slijedi da se mnogi oboljeli ljudi, manje ili više uspješno, bore protiv raka.

Nova znanstvena istraživanja ukuazuju na to da se tijelo brani od štetnih utjecaja aktivirajući drevni program preživljavanja, kako bi opstalo u toksičnoj okolini, potvrđujući time drevne mudrosti: da je u tijelo ugrađena sposobnost preživljavanja i iscjeljivanja te da naše tijelo nije nikada protiv nas.

---

Usprkos dekadama dugoj borbi protiv raka konvencionalnim (kirurgija i kemoterapija) i nuklearnim sredstvima (radioterapija) gotovo jedan od četiri amerikance će u toku svog života imati dijagnosticiran rak. Odražava li ova poražavajuća činjenica koliko temeljito pogrešno razumijemo stanje i koliko su naši napori da ga uspješno spriječimo i liječimo pogrešno usmjereni?

Došlo je vrijeme da promijenimo konceptualni okvir u kojem je rak nešto zlo što se događa tijelu, u ideju da je to ono što tijelo radi da bi preživjelo u pojačano toksičnoj okolini i bez dovoljno hranjivih tvari. Samo tako moći ćemo otkriti misteriju iza kolosalnog neuspjeha konvencionalne medicine i razumjeti zašto "borba protiv raka" može biti uspješna samo kada priglimo neprijatelja s većim suosjećanjem i rauzmijevanjem, umjesto razaranjem do uništenja ( i njega i ljudi).

Prošlih pola stoljeća "mutacijska teorija" je bila prevladavajuće objašnjenje za uzrok najviše vrsta rakova, gdje su prema priči: akumulirane mutacije u DNK unutar stanične jezgre izazivale promjene u stanicama tako da stanice "podivljaju"; njihovo "poludjelo" ponašanje rezultira mngostrukim destruktivnim događajima unutar stanice i DNK (koji osigurava da se stanice ponašaju "civilizirano" u osnosu na ostatak tijela). U ovom pogledu ove nevaljale stanice kloniraju se neumjereno, šireći se u karakterističnoj maniri raka, sličnoj  karakteristikama infektivnog procesa unutar nosioca, konačno ometajući i vitalne procese koji rezultiraju smrću. Ukratko rečeno: 

1. Rak nastaje od jedne stanice koje je akumulirala mnoge mutacije u DNK.

2. Zadano stanje proliferacije (razmnožavanja) stanice metazoa je mirovanje. 

3. Rak je stanje staničnog razmnožavanja uzrokovano mutacijom gena koji kontrliraju razmnožavanje i stanični ciklus.

Problem sa ovim gledištem je taj da je otkriveno preko 100 onkogena (gena koji promoviraju rak) smješenih duboko u genomu - i teško da su nusprodukt slučajne mutacije unutar pojedine stanice. Razmnožavanje može isto tako biti i zadano stanje svih stanica. Mnoga ponašanja zdravih, dobro diferenciranih stanica kod viših vrsta životinja su regulatorni prekrivač (koji supresira drevne gene) koji se nalazi preko još drevnijeg programa a koji se razotkriva tijekom karcenogeneze. Rak stoga može biti "evolucijski atavizam" u vrijeme prije nego što smo postali multistanični organizmi, kada je postojao više rudimentaran tip kooperacije između stanica (kao i kod tumora) koji im je omogućavao da prežive u dramatično drugačijim i vjerovatno bitno težim uvjetima.

Stanice raka su u stvari iznenađujuće dobro koordinirane za stanice koje bi trebale biti rezultat striktno nasumičnih mutacija. Sposobne su izgraditi svoj vlastiti dotok krvi (angiogeneza), sposobne su odbraniti se utišavajući gene koji supresiraju rak, luče korozivne enzime koji se slobodno kreću po tijelu, mijenjaju svoj metabolizam da žive u kiselim uvjetima i s malo kisika i znaju kako da uklone vlastite površinske receptore proteina kako bi izbjegle otkrivanje od strane bijelih krvnih zrnaca. Ova kompleksna ponašanja, koja uključuju vrstu kooperacije između stanica koja je definicija ponašanja metazoa (multistaničnost, tj. životinje) dovode u pitanje pogled da je mutacija unutar "podivljalih stanica" primarni uzrok raka. Što ako rak razotkriva drevni program preživljavanja unutar stanice, koji se aktivira kao posljednja linija odbrane, kako bi preživjela u pojačano neprijateljskom okruženju u tijelu, zasićenom karcinogenim i imunotoksičnim spojevima?

Postoji mnoštvo dokaza koji potvrđuju ovakvo mišljenje. Na primjer, u bazi "drveta života" u  periodu pre-metazoa, programirana smrt stanice (apoptoza) - oblik staničnog samouništenja - koja je neophodna da proizvede visoko diferencirana tkiva unutar kompleksnih multistaničnih organizama,  nije još bila razvijena; pogotovo stoga što bi već i sam opstanak u teškim uvjetima preferirao besmrtnost tj. - izbor svojstava koja se opiru staničnoj smrti, upravo karakterističnim za stanice raka. Nemogućnost stanica raka da se podvrgnu apoptozi indicira da se stanica informira iz genetskog materijala povezanog s drevnim staničnim inkarnacijama.

Drugim riječima, rak nije neka genetska vremenska bomba koja se samoaktivira unutar nas, već radije, logičan rezultat dugotrajnog šokiranja/oštećivanja/prilagodbe stanice na trovanje okoliša, manjak nutritiva i psiho-spirtualni i/ili emocionalni stres. Ove stanice naučile su da prežive konstantno nasilje, i prebacile su se u mod preživljavanja koji je samo-usmjeren,  hiper-proliferativan (neprekidno umnažanje i samoobnavljanje) i agresivan (metastatički).

Umjesto monolitne "bolesti" ima mnogo više smisla gledati na rak kao na tjelesni milje koji je posto loš, drugim riječima, okolina stanica je postala negostoljubiva za normalno funkcioniranje stanica i one, kako bi preživjele, prolaze temeljite genetičke promjene koje povezujemo s rakom (fenotipom). Ovaj "ekološki" pogled postavlja u centar fokusa prevenivne i izlječive uzroke "bolesti" radije nego neke nejasne i zastarjele koncepte "defektnih gena" van naše mogućnosti direktnog utjecaja. Također obješnjava kako proces "bolesti" ima inherentnu logiku, pa čak i iscjeljujući impuls, jer je pokušaj tijela da pronađe ravnotežu i preživi u neharmoničnim i opasnim uvjetima.  

Nova otkrića** publicirana u žurnalu  Physical Biology podupiru ovaj novi pogled na rak:

geni stanične kooperacije koji su se razvili u multistaničnost prije bilion godina su isti geni koji kada ne funkcioniraju ispravno uzrokuju rak.  Hipoteza je da je rak atavističko stanje koje se javlja kada genetički i epigenteički poremećaj otključavaju drevni "alat" prethodnih adaptacija, i ponovo ustanovljavaju dominaciju prethodne razine gena koji su kontrolirali kolonije samo djelomično diferenciranih stanica, sličnih tumorima. Postojanje takvog "alata" implicira da je progress neoplazme u organizmu domaćinu značajno različit od normalne Darwinove evolucije.

Darvniova evolicija je ovdje spomenuta u kontekstu teorije mutacije raka. Ako je rak nuspojava serije nasumičnih mutacija koje "prirodno izabiru" snažan fenotip raka, tada nebi bilo "alata" već ugrađenih duboko u stanični nasljedni genetski kod. Umjesto da promatramo rak kao "novo događanje" u svakom slučaju, kao nusprodukt prirodne selekcije i "unutrašnjeg darwinizma", vjerovatnije objašnjenje je da genetska ošećenja i epigenetske promjene stanice budu tako loši da prisiljavaju stanice da razotkriju i pristupe drevnom genetskom programu preižvljavanja i kao rezultat toga "napadaju" tijelo. Drugim riječima, tvorba raka je proces de-specijacije, radikalni manjak diferencijacije unatrag prema drevnim proto-stanicama. Ukoliko je ovo istina, pod pravim (odnosno lošim) uvjetima normalne stanice mogu regresirati u primitivnije stanične fenotipe u pokušaju da prežive (čak ida napreduju) unutar biokemijskih i bioenergetskih nedaća karakterističnih za oboljelo tijelo, sklono raku.

Ovaj novi pogled može baciti svjetlo na to zašto kemoterapija i radioterapija imaju tako tužne rekorde. Tumori često sadrže mješavinu vrlo malignih i benignih stanica. Liječenje može uništiti dobroćudne stanice, omogućavajući "kemorezistentnim" i "radiorezistentnim" stanicama da stvaraju pustoš u tijelu pacijenta. Često se neuspjeh liječenja pripisuje se prirodi raka, koji je "otporan na tretman", iako je to izravna posljedica toksičnosti i nedostatka djelotvornosti terapija koje se koriste. Na isti način na koji su antibiotici kao što su methicilin pogodovali razvoju "super-bakterije" kao što je MRSA (Meticilin-Resistant Staphylococcus Aureus), konvencionalno liječenje raka je često odgovorno za stvaranje veće otpornosti i naknadno malignosti u određenim vrstama tumora. Ako je transformacija zdravih stanica u kancerozne uzrokovana akutnom i kroničnom izloženosti  toksičnim spojevima, kao i nedostatkom hranjivih tvari, korištenje mnogih konvencionalnih lijekova protiv raka zapravo je dodavanje ulja na vatru, prisiljavajući stanice na regres još dalje natrag u pradjedovske genetske alate kao način da prežive napad. Da li ćemo nastaviti okrivljavati stanice što odgovaraju na ovaj način, ili ćemo priznati neuspjeh konvencionalnih metoda liječenja?

---

[i] The National Cancer Act, http://legislative.cancer.gov/history/phsa/1971

[ii] Cancer: A de-repression of a default survival program common to all cells?: A life-history perspective on the nature of cancer. Bioessays. 2012 Jan ;34(1):72-82. Epub 2011 Nov 22. PMID: 22105565

**Cancer tumors as Metazoa 1.0: tapping genes of ancient ancestors, PCWDavies1 and C H Lineweaver2,

http://iopscience.iop.org/1478-3975/8/1/015001/pdf/1478-3975_8_1_015001.pdf

---

 Tekst preveden sa: http://www.greenmedinfo.com/blog/cancer-ancient-survival-program-unmasked

nedostatak humora

Nedostatak humora je prvi i često previđan znak da nam je iscjeljivanje potrebno.
Smijanje je svima lako dostupan, brz, lagan i zabavan način podizanja energije (i raspoloženja), i također instinktivan način iscjeljivanja na daljinu. Ne kaže se bez razloga "smijeh je najbolji lijek".

Kada netko izgubi smisao za šalu, a pogotovo ako ne razumije šalu na svoj račun ili se na takvu šalu razgnjevi, signal je ozbiljnih unutrašnjih problema. S gubitkom smisla za šalu nestaje i empatija, a poslije toga i zdrav razum.

Smjeh je suprotnost strahu, i njime se rastjeruje.

Nažalost kriteriji "šaljivog" sve su više i više poremećeni i zamijenjeni vulgarnim ismijavanjem, vrijeđanjem, izvrgavanjm ruglu, provociranjem ili naprosto šokiranjem. Po mogućnosti preko nekog mas-medija.
Zaje... nekog je hrana za ego opterećen vlastitom vrijednosti, odnosno nedostatnosti, gdje se vlastita važnost nužno uspoređuje s unižavanjem drugog  i vrlo brzo se pretvara u ovisnost (koja traži novu žrtvu).

otpor iscjeljivanju

Sizif :www.saatchi-gallery.co.uk

Otpor iscjeljivanju je najčešće ogrnut plaštom skepticizma i racionalnosti, kao da logika i zdrav razum netragom nestaju kada se govori o iscjeljivanju.

U korijenu otpora iscjeljivanju nalaze se strah i uvjerenja koja imamo o sebi, o tome tko smo i što možemo.

Pozitivne promjene, pa čak i zdravlje, ponekad nam mogu biti toliko emocionalno izazovni da ih odbijamo ili bar odgađamo. Npr. Kad ozdravim (pozitivna promjena) morati ću se vratiti na posao koji ne volim. Kad može trajati neograničeno dugo.

Otpor iscjeljivanju vezan je i za dugotrajno izbjegavanje rješavanja uzroka vlastitog nezadovoljstva: mnogima je lakše patiti od glavobolja, migrena, čireva, nego se pitati šta traže na takvom poslu ili u takvoj vezi, pitati: zašto mi to još treba?

 Jedan od razloga je to što nam se čini lakše trajati u nezadovoljstvu nego osjetiti dubinu i intenzitet tog nezadovoljstva.  Za to imamo mnogo racionalnih objašnjenja koja su čvrsto  ukorijenjena u strahovima i programiranim vjerovanjima. Pri tome mentalne slike zamijenjuju osjećaje, jer kad osjetite koliko ste nezadovoljni, to više ne želite trpiti.

ozbiljno

Iscjeljivanje se najčešće smatra smrtno ozbiljnom aktivnošću, valjda zato jer se često koristi kao pokušaj da se preduprijedi strah od vlastite smrtnosti.
Također i zato što se pojam iscjeljivanja najčešće interpretira kao spašavanje fizičkog zdravlja, naročito onda kada ništa drugo ne pomaže. Tada tragamo za nekim tko će nas zakrpiti, popraviti, ozdraviti, spasiti...

Ali, nema nikog drugog - taj netko smo mi sami.
Nitko drugi ne može nas iscjeliti, baš kao što ne može niti disati za nas, ali nam može pomoći da dođemo sebi. Iscjeljivanje započinje iznutra.
---
Smrtno ozbiljno je zastrašujuć pojam suprotan iscjeljivanju.
Humor liječi, ozbiljno.

zakon privlačnosti

Našla skaza nakazu, našla slika priliku, a lonac poklopac: to je, ukratko rečeno, zakon privlačnosti.
Istovrsne vibracije se privlače na energetskoj razini: negativne misli privlače - i kreiraju -  negativne ishode i na osobnoj i na kolektivnoj razini.
Drugim riječima, ako ste nezadovoljni nečim u svom životu, promjenite odmah svoju vibraciju. Izdahnite, opustite se.
Pogledate ovaj odličan leksikon, koji će vam pružiti sate i sate čiste zabave izvrsnog štiva i odličnog humora.

teorija jedinstvenog polja

Nassim Haramein

Nassim Haramein objašnjava nam teoriju jedinstvenog polja i prirodu univerzuma. Razjašnjava nam kako je sve povezano i prirodu te povezanosti,  zašto je svatko od nas centar svemira, zašto smo jedinstveni  i još mnogo interesantih stvari - govoreći o fizici.

Nassim kompleksne pojmove i pojave (koje još od škole - ili od davnina - izbjegavamo propitati) objašnjava s nevjerovatnom jasnoćom i razumljivošću, genije!, slijedeći čvrstu i jasnu logiku, do te mjere da se počnete pitati kakoje moguće da su nam se takve krupnice toliko dugo skrivale od pogleda i razumijevanja.

 I najljepše od svega, duhovit je.

Dok sam gledala i slušala Nassima pitala sam se kako su ljudi reagirali kada su prvi puta čuli Einsteinovu teoriju relativnosti, da li su imali osjećaj da bar malo bolje razumiju prirodu svemira u kojem žive?  Jer, nakon što poslušate Nassima  na njegovim fantastičnim DVD-ima, imati ćete osjećaj da ste baš sada otkrili da zemlja nije ravna ploča i da je svijet bitno drugačiji nego što su nas učili. Nakon otvaranja očiju osjetiti ćete nevjerovatnu zadivljenost. I zahvalnost. I olakšanje. I počet ćete uistinu misliti drugačije.