"Rak napada tijelo" je masovno rasporstranjeno uvjerenje iz kojega logično slijedi da se mnogi oboljeli ljudi, manje ili više uspješno, bore protiv raka.
Nova znanstvena istraživanja ukuazuju na to da se tijelo brani od štetnih utjecaja aktivirajući drevni program preživljavanja, kako bi opstalo u toksičnoj okolini, potvrđujući time drevne mudrosti: da je u tijelo ugrađena sposobnost preživljavanja i iscjeljivanja te da naše tijelo nije nikada protiv nas.
---
Usprkos dekadama dugoj borbi protiv raka konvencionalnim (kirurgija i kemoterapija) i nuklearnim sredstvima (radioterapija) gotovo jedan od četiri amerikance će u toku svog života imati dijagnosticiran rak. Odražava li ova poražavajuća činjenica koliko temeljito pogrešno razumijemo stanje i koliko su naši napori da ga uspješno spriječimo i liječimo pogrešno usmjereni?
Došlo je vrijeme da promijenimo konceptualni okvir u kojem je rak nešto zlo što se događa tijelu, u ideju da je to ono što tijelo radi da bi preživjelo u pojačano toksičnoj okolini i bez dovoljno hranjivih tvari. Samo tako moći ćemo otkriti misteriju iza kolosalnog neuspjeha konvencionalne medicine i razumjeti zašto "borba protiv raka" može biti uspješna samo kada priglimo neprijatelja s većim suosjećanjem i rauzmijevanjem, umjesto razaranjem do uništenja ( i njega i ljudi).
Prošlih pola stoljeća "mutacijska teorija" je bila prevladavajuće objašnjenje za uzrok najviše vrsta rakova, gdje su prema priči: akumulirane mutacije u DNK unutar stanične jezgre izazivale promjene u stanicama tako da stanice "podivljaju"; njihovo "poludjelo" ponašanje rezultira mngostrukim destruktivnim događajima unutar stanice i DNK (koji osigurava da se stanice ponašaju "civilizirano" u osnosu na ostatak tijela). U ovom pogledu ove nevaljale stanice kloniraju se neumjereno, šireći se u karakterističnoj maniri raka, sličnoj karakteristikama infektivnog procesa unutar nosioca, konačno ometajući i vitalne procese koji rezultiraju smrću. Ukratko rečeno:
1. Rak nastaje od jedne stanice koje je akumulirala mnoge mutacije u DNK.
2. Zadano stanje proliferacije (razmnožavanja) stanice metazoa je mirovanje.
3. Rak je stanje staničnog razmnožavanja uzrokovano mutacijom gena koji kontrliraju razmnožavanje i stanični ciklus.
Problem sa ovim gledištem je taj da je otkriveno preko 100 onkogena (gena koji promoviraju rak) smješenih duboko u genomu - i teško da su nusprodukt slučajne mutacije unutar pojedine stanice. Razmnožavanje može isto tako biti i zadano stanje svih stanica. Mnoga ponašanja zdravih, dobro diferenciranih stanica kod viših vrsta životinja su regulatorni prekrivač (koji supresira drevne gene) koji se nalazi preko još drevnijeg programa a koji se razotkriva tijekom karcenogeneze. Rak stoga može biti "evolucijski atavizam" u vrijeme prije nego što smo postali multistanični organizmi, kada je postojao više rudimentaran tip kooperacije između stanica (kao i kod tumora) koji im je omogućavao da prežive u dramatično drugačijim i vjerovatno bitno težim uvjetima.
Stanice raka su u stvari iznenađujuće dobro koordinirane za stanice koje bi trebale biti rezultat striktno nasumičnih mutacija. Sposobne su izgraditi svoj vlastiti dotok krvi (angiogeneza), sposobne su odbraniti se utišavajući gene koji supresiraju rak, luče korozivne enzime koji se slobodno kreću po tijelu, mijenjaju svoj metabolizam da žive u kiselim uvjetima i s malo kisika i znaju kako da uklone vlastite površinske receptore proteina kako bi izbjegle otkrivanje od strane bijelih krvnih zrnaca. Ova kompleksna ponašanja, koja uključuju vrstu kooperacije između stanica koja je definicija ponašanja metazoa (multistaničnost, tj. životinje) dovode u pitanje pogled da je mutacija unutar "podivljalih stanica" primarni uzrok raka. Što ako rak razotkriva drevni program preživljavanja unutar stanice, koji se aktivira kao posljednja linija odbrane, kako bi preživjela u pojačano neprijateljskom okruženju u tijelu, zasićenom karcinogenim i imunotoksičnim spojevima?
Postoji mnoštvo dokaza koji potvrđuju ovakvo mišljenje. Na primjer, u bazi "drveta života" u periodu pre-metazoa, programirana smrt stanice (apoptoza) - oblik staničnog samouništenja - koja je neophodna da proizvede visoko diferencirana tkiva unutar kompleksnih multistaničnih organizama, nije još bila razvijena; pogotovo stoga što bi već i sam opstanak u teškim uvjetima preferirao besmrtnost tj. - izbor svojstava koja se opiru staničnoj smrti, upravo karakterističnim za stanice raka. Nemogućnost stanica raka da se podvrgnu apoptozi indicira da se stanica informira iz genetskog materijala povezanog s drevnim staničnim inkarnacijama.
Drugim riječima, rak nije neka genetska vremenska bomba koja se samoaktivira unutar nas, već radije, logičan rezultat dugotrajnog šokiranja/oštećivanja/prilagodbe stanice na trovanje okoliša, manjak nutritiva i psiho-spirtualni i/ili emocionalni stres. Ove stanice naučile su da prežive konstantno nasilje, i prebacile su se u mod preživljavanja koji je samo-usmjeren, hiper-proliferativan (neprekidno umnažanje i samoobnavljanje) i agresivan (metastatički).
Umjesto monolitne "bolesti" ima mnogo više smisla gledati na rak kao na tjelesni milje koji je posto loš, drugim riječima, okolina stanica je postala negostoljubiva za normalno funkcioniranje stanica i one, kako bi preživjele, prolaze temeljite genetičke promjene koje povezujemo s rakom (fenotipom). Ovaj "ekološki" pogled postavlja u centar fokusa prevenivne i izlječive uzroke "bolesti" radije nego neke nejasne i zastarjele koncepte "defektnih gena" van naše mogućnosti direktnog utjecaja. Također obješnjava kako proces "bolesti" ima inherentnu logiku, pa čak i iscjeljujući impuls, jer je pokušaj tijela da pronađe ravnotežu i preživi u neharmoničnim i opasnim uvjetima.
Nova otkrića** publicirana u žurnalu Physical Biology podupiru ovaj novi pogled na rak:
geni stanične kooperacije koji su se razvili u multistaničnost prije bilion godina su isti geni koji kada ne funkcioniraju ispravno uzrokuju rak. Hipoteza je da je rak atavističko stanje koje se javlja kada genetički i epigenteički poremećaj otključavaju drevni "alat" prethodnih adaptacija, i ponovo ustanovljavaju dominaciju prethodne razine gena koji su kontrolirali kolonije samo djelomično diferenciranih stanica, sličnih tumorima. Postojanje takvog "alata" implicira da je progress neoplazme u organizmu domaćinu značajno različit od normalne Darwinove evolucije.
Darvniova evolicija je ovdje spomenuta u kontekstu teorije mutacije raka. Ako je rak nuspojava serije nasumičnih mutacija koje "prirodno izabiru" snažan fenotip raka, tada nebi bilo "alata" već ugrađenih duboko u stanični nasljedni genetski kod. Umjesto da promatramo rak kao "novo događanje" u svakom slučaju, kao nusprodukt prirodne selekcije i "unutrašnjeg darwinizma", vjerovatnije objašnjenje je da genetska ošećenja i epigenetske promjene stanice budu tako loši da prisiljavaju stanice da razotkriju i pristupe drevnom genetskom programu preižvljavanja i kao rezultat toga "napadaju" tijelo. Drugim riječima, tvorba raka je proces de-specijacije, radikalni manjak diferencijacije unatrag prema drevnim proto-stanicama. Ukoliko je ovo istina, pod pravim (odnosno lošim) uvjetima normalne stanice mogu regresirati u primitivnije stanične fenotipe u pokušaju da prežive (čak ida napreduju) unutar biokemijskih i bioenergetskih nedaća karakterističnih za oboljelo tijelo, sklono raku.
Ovaj novi pogled može baciti svjetlo na to zašto kemoterapija i radioterapija imaju tako tužne rekorde. Tumori često sadrže mješavinu vrlo malignih i benignih stanica. Liječenje može uništiti dobroćudne stanice, omogućavajući "kemorezistentnim" i "radiorezistentnim" stanicama da stvaraju pustoš u tijelu pacijenta. Često se neuspjeh liječenja pripisuje se prirodi raka, koji je "otporan na tretman", iako je to izravna posljedica toksičnosti i nedostatka djelotvornosti terapija koje se koriste. Na isti način na koji su antibiotici kao što su methicilin pogodovali razvoju "super-bakterije" kao što je MRSA (Meticilin-Resistant Staphylococcus Aureus), konvencionalno liječenje raka je često odgovorno za stvaranje veće otpornosti i naknadno malignosti u određenim vrstama tumora. Ako je transformacija zdravih stanica u kancerozne uzrokovana akutnom i kroničnom izloženosti toksičnim spojevima, kao i nedostatkom hranjivih tvari, korištenje mnogih konvencionalnih lijekova protiv raka zapravo je dodavanje ulja na vatru, prisiljavajući stanice na regres još dalje natrag u pradjedovske genetske alate kao način da prežive napad. Da li ćemo nastaviti okrivljavati stanice što odgovaraju na ovaj način, ili ćemo priznati neuspjeh konvencionalnih metoda liječenja?
---
[i] The National Cancer Act, http://legislative.cancer.gov/history/phsa/1971
[ii] Cancer: A de-repression of a default survival program common to all cells?: A life-history perspective on the nature of cancer. Bioessays. 2012 Jan ;34(1):72-82. Epub 2011 Nov 22. PMID: 22105565
**Cancer tumors as Metazoa 1.0: tapping genes of ancient ancestors, PCWDavies1 and C H Lineweaver2,
[ii] Cancer: A de-repression of a default survival program common to all cells?: A life-history perspective on the nature of cancer. Bioessays. 2012 Jan ;34(1):72-82. Epub 2011 Nov 22. PMID: 22105565
**Cancer tumors as Metazoa 1.0: tapping genes of ancient ancestors, PCWDavies1 and C H Lineweaver2,
http://iopscience.iop.org/1478-3975/8/1/015001/pdf/1478-3975_8_1_015001.pdf
---
Tekst preveden sa: http://www.greenmedinfo.com/blog/cancer-ancient-survival-program-unmasked
