Danas sam izašla na kavu. Ušla sam u kafić u kojem su u tom trenutku sjedile same žene.
Eh, bila sam jedina žena s cvijetkom - na Dan žena. Ruža, crvena, privlačila je pažnju vrlo opipljivim pogledima i glasnim komentarima. Onako preko stolova, nekoliko žena me pitalo odakle mi ruža, tj. jesam li je dobila ili kupila? Šta bi bilo da sam imala karanfil?
Neki od tih pogleda bili su zavidni, jer su podrazumijevali da se ružu treba dobiti, odnosno zaslužiti, pa makar i time što si žensko. Drugi pogledi bili su sjetni, zrcalili su neku čeznutljivu tugu zbog nedobivene pažnje.
Ruže se danas uglavnom daruju za dan zaljubljenih -Valentinovo i Majčin dan, s posebnim povodom.
Žene nekako nestaju utopljene u ulogama koje se daju konzumirati: ulogama ljubavnica, majki ili supruga. Muškarci ne plivaju ništa bolje.
Nestaje također i običaj darivanja cvijeća bez posebnog povoda - naprosto zbog radosti, bliskosti i ljepote.
Napokon, prestane li ruža mirisati kad je poklonimo sami sebi?
Nema komentara:
Objavi komentar