 |
| Sweet Cake, Max Gimblett, sumi ink, Thai Garden embossed handmade paper, 22 1/4x30 1/2", 2001. |
Ništa se uobičajeno izjednačava s prazninom, ništavilom, ne-postojanjem, vakuumom. Uobičajena misaona i govorna fraza je: Nema iz ničega nešto.
Ta se misao udomaćila kao samorazumljiva istina, maltene znak zdravog razuma, pa se ista stvar neprestano i počesto vulgarizirano ponavlja u raznim frazama: "ne mo'š dobit od pileta opanke", "ne ide od fiće ferrari", sve do "nema kruha bez motike"...
Ali, to je široko rasprostranjena i duboko ukorijenjena zabluda.
NIŠTA nije prazno, naprotiv. Čak ni vakuum nije prazan ( tj. prazan je od materije, ali ne i od energije /informacije).
Štoviše, ništa definira nešto, i to nešto izvire iz ništa; bez ništa ne bi nešto ni moglo postojati.
Ništa je zna nas ono što ne primjećujemo i ne opažamo, ali to ne znači da u tom ništa ne postoji nešto. To nešto - koje interpretiramo kao postojanje - gotovo isključivo određujemo kao materijalno, a pod materijalnim podrazumijevamo opipljivo.
Kako se ta zabluda odražava na naše živote?
Ništa se ustrajno i negativno određuje: sve ili ništa, praznina, nematerijalno, crno, ništavilo, dakle ništavno, nevrijedno, nepotrebno, nekorisno, nerad, loše... Tako se programiramo (prihvatili smo bez razmišljanja) da mislimo da sve što ima veze s ništa izaziva strah i otpor, nelagodu, odbojnost, krivicu, po-grešnost.
Odmor, opuštanje, spavanje, kao i svaka druga aktivnost koja nije "produktivna" u smislu konkretnog, opipljivog - smatra se nevrijednom, uzaludnom. Odnosno, gubitkom vremena, u kojem bi, dakako, uvijek trebali nešto raditi.
I dalje, kada se bavimo takvim aktivnostima, onda smo lijeni, nerazumni, neprilagođeni, nismo kao svi ostali nepodobni, grešni... u tuđim očima; još gore i u svojim.
Dakle, svemu što je nematerijalno (čak i mišljenju) ukidamo vrijednost i značaj. Tako mnogi koji se bave nekim iscjeliteljskim tehnikama često vole reći da "rade na sebi" - i tako naglašavajući vrijednost "rada", tehnike - a zapravo izbjegavaju svjesno biti, jer za to ne moraju ništa raditi.
Zato, ponekad, uklješteni između nešto i ništa, osjećamo da nam fali ključni dio bivanja, smisao.
Možda bi nam pomoglo da preformuliramo tu dogmu u: Nema Nešto bez Ničega.
