evolucija

Evolucija čovjeka kakva se danas uči u školama nalikuje švicarskom siru: prepuna je rupa. Sve što bi upućivalo na drugačije zaključke ili bar iziskivalo daljnja istraživanja i propitivanja odmah se škartira ili bar etiketira kao pseudo-, neznanstveno, nedokazano, itd.

Evolucijska bajka prigodno omotana celofanom znanosti izvrsno služi globalnom zaglupljivanju: svako nasilje opravdava se izmišljenim biološkim instinktom, prigodno sročenim u frazu o preživljavaju najsnažnijih.

Ko fol civiliziranija verzija iste dogme transformirala se u "najsposobnije" te se naširoko primjenjuje u svim područjima života, počevši od obrazovanja, ("najbolji, najpametniji") sve do sporta ("najsnažniji, najuporniji") i zabave ("najtalentiraniji"), te naravno globalne ekonomije("najuspješniji").
Svaki odmak od tog mentalnog kalupa smatra se nesposobnošću, neprilagođenošću zahtjevima života, tj. tržišta, te se predstavlja (i prihvaća) kao karakterna mana.

Ova evolucijska priča napuhuje ego koji se  samozadovoljava  naj- prefiksima: najrazvijeniji i najpametniiji na planeti; najciviliziraniji kroz čitavu povijest; izabrani (rasa, kasta, klika, management). 

Interesantno, ali i kreacionisti vjeruju i promiču istu dogmu, iako preziru Darwina i premda nas od najvoljenijih degradiraju u robu s greškom, koju neprekidno treba popravljati (New age).

Ima i ova priča: mi ne evoluiramo, nego spavamo. Nekad smo svjesno kreirali i bili svjesni da smo beskonačna svijest; sada sanjamo i kreiramo mòre, pa se u snu čudimo što nam se kracije ne sviđaju.

Što bi se dogodilo da sami sebi priznamo da nemamo pojma ni tko smo uistinu, ni kako smo nastali, ni zašto i šta radimo ovdje?

Kad bi si dozvolili pitanja, probudili bi se.